Tijekom godina, napisao sam čitav niz tekstova, analiza društvene situacije i nikada se nisam imao potrebu posebno osobno isticati jer smatram da u cijeloj toj priči nisam bitan ja osobno, već korist našeg naroda i domovine. No, ovaj tekst želim započeti kratkim predstavljanjem jer želim motivirati i svojim primjerom pokazati koliko je važan bilo kakav oblik društvenog angažmana.
Moje ime je Max Križanić, imam 25 godina i dopredsjednik sam udruge HRVATSKO BILO. Po zanimanju sam magistar informacijskih znanosti, rođen sam i živim u Kutini. Po završetku fakulteta u Zagrebu, vratio sam se, za razliku od ogromne većine moje generacije, u svoj rodni grad. Unatoč tome što svi govore kako Kutina nema perspektivu, kako ovdje nema posla, vratio sam se, pokrenuo vlastitu tvrtku, svojim radom i trudom izborio sam se za poziciju da svojim znanjem i zalaganjem mogu nešto postići i potaknuti pozitivne društvene promjene.
Nikada nisam bio član niti jedne političke stranke, što vrijedi i za cijelu moju obitelj.
Zašto ovakav uvod? Kao dopredsjednik udruge, zadužen za pitanja mladih, još sam se jednom uvjerio koliko je teško mlade motivirati na društveni angažman bilo kakve vrste. Pa čak i na članstvo u udruzi koje ne iziskuje ništa drugo, nego onoliko slobodnog vremena koliko je potrebno da svatko iznese neku svoju ideju, bilo porukom ili pozivom i simboličnu godišnju članarinu. “Izgovor” je uvijek isti:
a) “Nema smisla ništa pokušavati, kad ništa ne možemo promijeniti.”
b) “Aktivirat ću se kada se zaposlim i sredim si život, ako se aktiviram ranije, neću se moći zaposliti zbog politike.”
c) “Nema se smisla time opterećivati, jednom se živi, idemo se napit’ i sve će biti dobro.”
Izgovorom pod c) se nema uopće smisla baviti pa ću ovdje pokušati kroz nekoliko svakodnevnih prilika u 4 točke dati razlog zašto se upravo mladi moraju aktivirati i pokazati kako ni izgovor pod a) ni pod b) zapravo i nemaju puno smisla.
1. Mladi su najveća pokretačka snaga svakog društva – ako ne možemo dok smo mladi, kada možemo!?
Ne kaže se bez razloga da na mladima svijet ostaje. Mladim se ljudima najlakše društveno aktivirati iz nekoliko razloga:
- Mladi još nisu izgubili entuzijazam i nisu izgorjeli – najveća odlika djece je da djeca vide samo dobro u ljudima, da maštaju i da sanjaju. S godinama i raznim životnim problemima to se dijete u svakom čovjeku, nažalost, postupno stišava, a dok smo još mladi i dalje sanjamo i dalje imamo neke svoje ideale, makar i nerealne, a uz sve to u najvećoj smo fizičkoj snazi i sposobni smo raditi na ostvarenju svojih snova i po 16 sati na dan, ako zaista nešto želimo, što više starimo, fizički sve teže podnosimo svaki stres i napor.
- Mladi nisu opterećeni životnim problemima – većina mladih u našem društvu ima sreću da iza njih još uvijek stoje njihovi roditelji, njihove obitelji koji im pokrivaju i dio troškova i rješavaju dio svakodnevnih problema i obveza za njih. To je jasno vidljivo po tome koliko mladi novca i vremena tjedno troše na izlaske i koliko se to s vremenom smanjuje kod većine, dakle, dok smo mladi, na raspolaganju nam je najviše slobodnog vremena i možemo najviše trošiti na to slobodno vrijeme, a kada bismo samo malo vremena od izlazaka uložili u neki oblik društvenog angažmana, već bismo napravili puno.
- Mladi uglavnom još nisu zasnovali vlastitu obitelj – Hrvatsko društvo more demografski problemi često i zato što se obitelji zasnivaju kasno i djeca se dobivaju kasno što je problem za demografiju, no zapravo je poticajno za društveni angažman. Kada stigne dijete, to zahtijeva svu pažnju svijeta i svo slobodno vrijeme i iziskuje puno energije. Također zasnivanje obitelji sa sobom najčešće povlači i neke druge troškove, poput kupovine većeg automobila, rješavanja stambenog pitanja, na red dolaze krediti i tada se vrlo teško posvetiti rješavanju bilo kojeg problema, osim vlastitih obiteljskih problema.
Upravo ta kombinacija fizičke snage i potentnosti, idealizma i tog “dječačkog” duha u nama u kombinaciji s elanom, entuzijazmom i slobodnim vremenom je idealna kombinacija za pokušaj promjene društva na bolje!
2. Ukazivanjem na probleme, udruživanjem i rješavanjem problema društva, rješavamo i svoje vlastite probleme!
Najveći razlog iseljavanja u drugi grad / državu je taj što je negdje drugdje društvo uređenije i onda mladi najčešće razmišljaju na način: “Zašto bih se ovdje mučio/mučila kada je negdje drugdje jednostavno bolje?” – i to je pitanje potpuno legitimno i logično no u tu jednadžbu treba uvesti još jedan faktor. Naveo sam ranije primjer osnivanja obitelji. Tko želi osnovati obitelj u neuređenom društvu, to nema smisla. Upravo tako obitelji nisu htjeli zasnivati neki drugi mladi prije 10/20/30/50 godina u nekim drugim društvima, uzeli su stvar u svoje ruke i društvo uredili!
Odlaskom u inozemstvo, riješili smo problem sebe i svoje obitelji (i to samo, jedino i isključivo ako uspijemo u inozemstvu), a kada bismo se udružili da zajedno pokušamo riješiti probleme našeg društva, riješili bismo i svoje probleme i probleme budućih generacija i posljedično, probleme cijele domovine! Neka svatko od nas mladih, pogotovo mi koji još nismo zasnovali svoju obitelj pokuša zamisliti sebe kako svome sinu ili kćeri priča kako je nekad ovdje bilo loše, ali onda su se mama i tata u svojoj sredini udružili sa svojim prijateljima i počeli ukazivati na probleme, aktivirali su se i s vremenom su se problemi riješili tako da to dijete ima priliku odrastati u onakvim uvjetima kakve mi danas sanjamo. Vjerujem da se vrlo jednostavno može zamisliti ponos i sreću djeteta što ima takvu mamu i tatu!
3. Nitko od nas sam ne može ništa, a nas “samih” koji bi nešto mijenjali u Hrvatskoj ima dva milijuna, zamislite samo tu snagu!
Najbolji primjer za ilustraciju ove tvrdnje je doček naših Vatrenih nakon veličanstvenog srebra u Rusiji 2018. godine! 500.000 mladih (i malo starijih) kao jedan su pjevali, slavili se, veselili se, svi kao jedan, svi u isti glas. Sjetite se te ogromne količine pozitivne energije, pozitivnog naboja i ponosa! Lako je stvoriti negativnu društvenu klimu kada smo toliko razjedinjeni, ali nije tako teško ujediniti se jer svi znamo koji su naši problemi, nemamo isti pristup rješavanju problema, neka svatko ponudi svoje rješenje, no samo je bitno da ne dignemo ruke od svega, jer nitko ne može ignorirati snagu nekoliko stotina tisuća mladih koji traže neku promjenu u društvu! Ne postoji takva vlast, takav kriminal, takva korupcija koja može zaustaviti stotine tisuća mladih koji žele neko bolje društvo!
4. Nikada se nije bilo lakše aktivirati nego danas, a posebno ako situaciju danas usporedimo s devedesetim godinama prošlog stoljeća
U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća studenti su digli glas u vremenu Hrvatskog proljeća. U jednu ruku situacija je bila slična kao danas, ljudi su relativno loše živjeli, gospodarska situacija je bila loša, tadašnja vlast mnogima nije odgovarala i mnogi ljudi su se iseljavali jer svoju budućnost nisu vidjeli u Hrvatskoj. Možemo se složiti da je ta situacija slična današnjoj, uz značajne razlike. Vlast je tada bila totalitarna i komunistički režim se s protivnicima brutalno obračunavao, čak ih i ubijao. Također, nije bilo društvenih mreža, mobitela, komunikacija i međusobno povezivanje je bilo nemjerljivo teže nego danas.
Tada su se studenti udružili i digli svoj glas, a mi smo danas vrlo, vrlo pasivni u vremenu kada nas nitko neće zatvoriti niti ubiti zbog kritike vlasti i kada se putem društvenih mreža možemo u nekoliko klikova povezati s našim istomišljenicima ne samo iz drugog grada već iz cijelog svijeta. Imamo li pravo na takav pristup?
Imamo li pravo okrenuti leđa snovima onih koji su devedesetih bili naših godina, ali za razliku od nas probleme nisu morali riješiti tako da jednom tjedno organiziraju online meet na zoomu ili skypeu, već su svojim tijelima morali stati pred metke, bombe i tenkove! Od sloma herojske obrane Vukovara, kada se mnogima činilo da nema izlaza, do veličanstvene Oluje u kojoj smo časno i ponosno pobijedili u ratu i napokon oslobodili voljenu domovinu prošlo je manje od 4 godine. Stvari su se preokrenule za 180 stupnjeva u 4 godine u milijun puta težim uvjetima. Naši su očevi i djedovi stvorili ovu našu Hrvatsku gotovo goloruki nasuprot jakoj vojnoj sili, počeli su od nule.
Mi danas imamo jake i čvrste temelje koje su oni udarili za nas, na nama je da na tim temeljima izgradimo Hrvatsku po mjeri svakoga od nas! Možda nećemo uspjeti u 4 godine, možda nećemo ni u 10 godina, ali ako ništa ni ne pokušamo, moramo se zapitati hoćemo li sutra moći ponosno pogledati u oči vlastitom djetetu i pogledati sebe u zrcalo.
Mnogi će možda i moći, no ja za sebe znam da ne bih mogao, zato sam odlučio pokušati napraviti nešto za dobrobit čitavog društva. Ako sam išta naučio, to je da političari u 95% slučajeva ne rade u našem interesu, zato stvari moramo uzeti u svoje ruke, a što nas je više, to je svakome od nas lakše nositi dio tog tereta. Stoga vas sve pozivam da nam se pridružite i da idemo zajedno nešto napraviti i pomoći našoj Hrvatskoj, jer tako najbolje pomažemo sami sebi i svojim najmilijima!