S obzirom na početak spekulacija o održavanju (prije)vremenih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, te imajući u vidu zastupnički sastav parlamentarne većine koji je omogućio formiranje vlade u posljednja dva mandata, vrijedno je podsjetiti se nekih elementarnih stvari vezanih u nacionalne manjine u našoj zemlji.
Položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj definiran je Ustavom RH (poglavlje „Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“; zajedničke odredbe) kao i „Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina“ (UZPNM – treba imati u vidu kako postoji educirani stav da UZPNM, bez obzira na svoj naziv, nema kategoriju „ustavnog zakona“ ali predstavlja tzv. „organski“ ustavno-pravni element).
Oba ova temeljna dokumenta predstavljaju osnovu na koju se nadograđuje niz relevantnih međunarodnih pravnih normi koje reguliraju ovu tematiku (vidjeti UZPNM; temeljne odredbe). Najvažniji međunarodni dokument na europskom prostoru, kojim se uređuju standardi manjinske politike, predstavlja „Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe“.
Razrađujući pojedina pitanja manjinske politike, Konvencija polazi od stajališta kako svaki pripadnik nacionalne manjine ili manjina kao kolektivitet ima pravo slobodno izabrati želi li biti tretirana kao manjina te kako pripadnici manjine ne smiju trpjeti štetne posljedice svog izbora.
Nadalje Konvencija propisuje zabranu diskriminacije i nužnost ostvarivanja načela jednakosti pred zakonom između manjina i većinskog pučanstva, kao i mogućnost ostvarivanja pravne zaštite istog opsega u područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života. Konvencija nameće i obvezu državama poduzimanja mjera radi održavanja i razvijanja kulture manjina te očuvanja bitnih sastavnica njihove samobitnosti, odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine, uz suzdržavanje od politike ili prakse asimilacije pripadnika manjina protiv njihove volje (u slučaju dodatnog interesa vidjeti tekst konvencije) – hrvatski pravni sustav komplementaran je sa svim elementima ove Konvencije. Čisto kao konstatacija, u sada važećem tekstu preambule Ustava, Republika Hrvatska se ustanovljava kao nacionalna država hrvatskog naroda i pripadnika dvadeset i dvije taksativno nabrojenih nacionalnih manjina, pri čemu nabrajanje završava izričajem “i svih drugih”.
Dakle, potrebno je ponovo istaknuti, kako Hrvatska, kao država, ispunjava apsolutno sve najviše međunarodno-pravne kriterije vezane uz domenu nacionalnih manjina. I to je vrlo pozitivno. No, niti jedan od međunarodnih ili navedenih domaćih temeljni dokumenata ne definira izborno pravo nacionalnih manjima u RH. Ta prava definiraju „Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski Sabor“ (ZIZHS) odnosno „Zakon o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina“ (ZIVPNM).
U njima RH jamči pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj ostvarenje prava na zastupljenost u Saboru na način da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo birati osam zastupnika po posebnom ključu (čl. 15 Ustava određuje jednakost manjina u pravima). Ovo se zove privilegirani položaj “posebnog biračkog prava” što je, nota bene, u kontradikciji s čl. 14/1 i čl 45. Ustava. Imajući navedeno u vidu, postavlja se pitanje, zašto se Hrvatska odlučila za model izdvojenog biranja pripadnika nacionalnih zajednica od ostatka korpusa hrvatskih birača te zašto Hrvatska, kao takva, ima jedan od najvećih broj manjinskih parlamentarnih zastupnika u svom Parlamentu od svih zemalja EU? Moguće je da će samo postavljanje ovog pitanja dovesti do raznih napada tipa; buđenje nacionalizma/šovinizma, povijesna revizija ili nekih sličnih parola, no ovdje se uopće ne radi o uskraćivanju manjinskih prava.
Ovdje se radi se o potrebi promjene zakonske regulative u cilju suspenzije mogućnosti manipulacije da se manjinskim glasovima izigrava volja većine hrvatskog biračkog tijela. I zato bi se, uz imperativnu potrebu otvaranja teme revizije kompletnog ZIZHS u Hrvatskoj, koji je kao takav nepošten u svezi cijelog niza elemenata (od definicije forme i broja izbornih jedinica, podilaženje interesu „velikih stranaka“ korištenjem D’hondtove metode, marginalizaciju hrvatske dijaspore itd.) trebalo povesti računa da se u budućem tekstu relevantnih zakona redefinira politička uloga manjina. I to ne iz razloga da im se na bilo koji način suspendira pravo sudjelovanja u političkom životu, nego da se u budućnosti onemogući situacija da se financijskim beneficijama isti „kupe“ od strane nekog budućeg političkog vladajućeg konstrukta u Republici Hrvatskoj.
Jer, vjerujem kako se možemo složiti da je „privilegirani položaj“ dobra i plemenita ideja dok se ne pretvori u „privilegiranu manipulaciju“.