Proteklih dana svjedoci smo, po ne znam koji put, otvorenog političkog sukoba na relaciji Premjer RH – Predsjednik RH. Posljedica ovog posljednjeg sukoba, povod kojeg je imenovanje novog šefa Vojne obavještajne službe RH (VSOA-e), je da se sve više govori, kako u stručnim tako i u laičkim krugovima, o ustavnoj krizi u Hrvatskoj. To da dio egzekutivnog dijela vlasti u našoj zemlji davno ne funkcionira na način predviđen Ustavom nije posebna novost (o osobnom odnosu i načinu komunikacije Premijera i Predsjednika ne treba ni trošiti riječi jer to je nažalost ispod svakog civiliziranog nivoa), no ovakva situacija eksponencijalno postaje sve opasnija.
Poznato je kako politika neke države ima puno aspekata. Obično su ti aspekti manje/više komplementarni ministarstvima koja postoje pa tako možemo pratiti gospodarski, zdravstveni, obrazovni, kulturni itd. segment rada Vlade – tijela koje predstavlja najviši nivo izvršne vlasti. No, postoje dva segmenta nad kojim Vlada nema potpune ingerencije. To su vanjska politika i nacionalna sigurnost. Naime, promjenama u Ustavu koji je Sabor usvojio 9. studenog 2000 godine, uvodi se praksa suodlučivanja u nizu elementa koji spadaju u ove dvije domene. Laički, to možemo objasniti institutom supotpisa Predsjednika i Premijera na odluke koje se tiču kadrovske politike (npr. imenovanje Ravnatelja obavještajnih službi, ili Veleposlanika RH u svijetu), ali ono što je, po meni, daleko bitnije od toga je su-kreiranje strateških odluka koje se tiču vanjske i sigurnosne politike RH. A kao što je evidentno, tog su-kreiranja u ovom trenutku ne samo da nema, nego se događa potpuna destrukcija Ustavom predviđenih normi u možda i najsenzitivnijem dijelu politike neke države kao takve.
Najčešće je prvi intelektualni refleks na nastalu situaciju pitanje – a tko je tu kriv? Ovisno o subjektivnoj političkoj orijentaciji svakog pojedinca, obično se zauzima stav koji brani Pantovčak ili Markov Trg. No po meni, fundamentalna greška je u samoj Ustavnoj definiciji ovog područja.
Da bi pojasnio ovaj stav, vratimo se malo u 2000 godinu. HDZ je tada izgubio izbore i na valu oporbenih obećanja o promjeni političkog sustava u Hrvatskoj, pišu se izmjene Ustava kojima se dokida tadašnji polupredsjednički sustav i zamjenjuje ga se sa tzv. „čistim parlamentarnim“ – koji zapravo i nije tako „čist“. Naime, kako je tadašnji predsjednik RH, g. Sjepan Mesić, ipak želio zadržati neke ovlasti Predsjednika, u suglasju sa tadašnjim Premjerom, g. Račanom, iznjedreno je „rješenje“ koje de facto predstavlja genezu današnjeg problema. Naime, ova Ustavna dualna „Himera vlasti“ nikada nije anticipirala što se događa u slučajevima kada su Premjer i Predsjednik predstavnicu suprotnih političkih opcija. Nije da nismo imali povijesna iskustva sa Premjerom jedne političke opcije i Predsjednikom druge (primjerice gđa. Kosor- g. Josipović ili g. Milanović – gđa. Grabar Kitarović), ali do sada se „uvijek nekako“ pronašao kompromis.
Danas to više nije slučaj.
S obzirom da Ustav dakle ne predviđa izlaz iz ove političke blokade, jedino rješenje su zapravo novi izbori. Bilo parlamentarni bilo predsjednički. No i jedne i druge ćemo još pričekati neko vrijeme s tim da isti ne znače da će se situacija nužno promijeniti jer teoretski moguće je da ishod istih bude – opet iste osobe na čelu egzekutivne vlasti. I što tada? Blokada i disfunkcionalna država opet slijedeće 4 godine?
U tom smislu, pred Hrvatskom je puno izazova koje se tiču nekih postojećih zakonskih rješenja; krenuvši od izbornog zakona (pitanja vezana uz nacionalne manjine, dijasporu, disbalans broja birača u izbornim jedinicama…), redefinicije položaja nekih vjerskih zajednica, ozbiljne promjene koje se tiču osiguranja apolitičnosti nekih državnih struktura u cilju sprečavanja suspenzije demokracije (npr. problematika DORH-a) pa sve do potrebe redefinicije odnosa ingerencija Predsjednika I Premijera u svezi pitanja vezanih uz vanjsku politiku, vojsku i nacionalnu sigurnosti.
U suprotnom, i nadalje ćemo zbog disfuncionalnih političara imati disfunkcionalnu državu.