Autor: Damir Katulić

Disfunkcionalna država

10. srpnja 2023.

Aktualnosti

Damir Katulić


Proteklih dana svjedoci smo, po ne znam koji put, otvorenog političkog sukoba na relaciji Premjer RH – Predsjednik RH. Posljedica ovog posljednjeg sukoba, povod kojeg je imenovanje novog šefa Vojne obavještajne službe RH (VSOA-e), je da se sve više govori, kako u stručnim tako i u laičkim krugovima, o ustavnoj krizi u Hrvatskoj. To da dio egzekutivnog dijela vlasti u našoj zemlji davno ne funkcionira na način predviđen Ustavom nije posebna novost (o osobnom odnosu i načinu komunikacije Premijera i Predsjednika ne treba ni trošiti riječi jer to je nažalost ispod svakog civiliziranog nivoa), no ovakva situacija eksponencijalno postaje sve opasnija.

Poznato je kako politika neke države ima puno aspekata. Obično su ti aspekti manje/više komplementarni ministarstvima koja postoje pa tako možemo pratiti gospodarski, zdravstveni, obrazovni, kulturni itd. segment rada Vlade – tijela koje predstavlja najviši nivo izvršne vlasti. No, postoje dva segmenta nad kojim Vlada nema potpune ingerencije. To su vanjska politika i nacionalna sigurnost. Naime, promjenama u Ustavu koji je Sabor usvojio 9. studenog 2000 godine, uvodi se praksa suodlučivanja u nizu elementa koji spadaju u ove dvije domene. Laički, to možemo objasniti institutom supotpisa Predsjednika i Premijera na odluke koje se tiču kadrovske politike (npr. imenovanje Ravnatelja obavještajnih službi, ili Veleposlanika RH u svijetu), ali ono što je, po meni, daleko bitnije od toga je su-kreiranje strateških odluka koje se tiču vanjske i sigurnosne politike RH. A kao što je evidentno, tog su-kreiranja u ovom trenutku ne samo da nema, nego se događa potpuna destrukcija Ustavom predviđenih normi u možda i najsenzitivnijem dijelu politike neke države kao takve.

Najčešće je prvi intelektualni refleks na nastalu situaciju pitanje – a tko je tu kriv? Ovisno o subjektivnoj političkoj orijentaciji svakog pojedinca, obično se zauzima stav koji brani Pantovčak ili Markov Trg. No po meni, fundamentalna greška je u samoj Ustavnoj definiciji ovog područja.

Da bi pojasnio ovaj stav, vratimo se malo u 2000 godinu. HDZ je tada izgubio izbore i na valu oporbenih obećanja o promjeni političkog sustava u Hrvatskoj, pišu se izmjene Ustava kojima se dokida tadašnji polupredsjednički sustav i zamjenjuje ga se sa tzv. „čistim parlamentarnim“ – koji zapravo i nije tako „čist“. Naime, kako je tadašnji predsjednik RH, g. Sjepan Mesić, ipak želio zadržati neke ovlasti Predsjednika, u suglasju sa tadašnjim Premjerom, g. Račanom, iznjedreno je „rješenje“ koje de facto predstavlja genezu današnjeg problema. Naime, ova Ustavna dualna „Himera vlasti“ nikada nije anticipirala što se događa u slučajevima kada su Premjer i Predsjednik predstavnicu suprotnih političkih opcija. Nije da nismo imali povijesna iskustva sa Premjerom jedne političke opcije i Predsjednikom druge (primjerice gđa. Kosor- g. Josipović ili g. Milanović – gđa. Grabar Kitarović), ali do sada se „uvijek nekako“ pronašao kompromis.

Danas to više nije slučaj.

S obzirom da Ustav dakle ne predviđa izlaz iz ove političke blokade, jedino rješenje su zapravo novi izbori. Bilo parlamentarni bilo predsjednički. No i jedne i druge ćemo još pričekati neko vrijeme s tim da isti ne znače da će se situacija nužno promijeniti jer teoretski moguće je da ishod istih bude – opet iste osobe na čelu egzekutivne vlasti. I što tada? Blokada i disfunkcionalna država opet slijedeće 4 godine?
U tom smislu, pred Hrvatskom je puno izazova koje se tiču nekih postojećih zakonskih rješenja; krenuvši od izbornog zakona (pitanja vezana uz nacionalne manjine, dijasporu, disbalans broja birača u izbornim jedinicama…), redefinicije položaja nekih vjerskih zajednica, ozbiljne promjene koje se tiču osiguranja apolitičnosti nekih državnih struktura u cilju sprečavanja suspenzije demokracije (npr. problematika DORH-a) pa sve do potrebe redefinicije odnosa ingerencija Predsjednika I Premijera u svezi pitanja vezanih uz vanjsku politiku, vojsku i nacionalnu sigurnosti.

U suprotnom, i nadalje ćemo zbog disfuncionalnih političara imati disfunkcionalnu državu.

Cijeli članakCijeli članak

Manjinska matematika

10. svibnja 2023.

Aktualnosti

Damir Katulić

S obzirom na početak spekulacija o održavanju (prije)vremenih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj, te imajući u vidu zastupnički sastav parlamentarne većine koji je omogućio formiranje vlade u posljednja dva mandata, vrijedno je podsjetiti se nekih elementarnih stvari vezanih u nacionalne manjine u našoj zemlji.

Položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj definiran je Ustavom RH (poglavlje „Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“; zajedničke odredbe) kao i „Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina“ (UZPNM – treba imati u vidu kako postoji educirani stav da UZPNM, bez obzira na svoj naziv, nema kategoriju „ustavnog zakona“ ali predstavlja tzv. „organski“ ustavno-pravni element).

Oba ova temeljna dokumenta predstavljaju osnovu na koju se nadograđuje niz relevantnih međunarodnih pravnih normi koje reguliraju ovu tematiku (vidjeti UZPNM; temeljne odredbe). Najvažniji međunarodni dokument na europskom prostoru, kojim se uređuju standardi manjinske politike, predstavlja „Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe“.

Razrađujući pojedina pitanja manjinske politike, Konvencija polazi od stajališta kako svaki pripadnik nacionalne manjine ili manjina kao kolektivitet ima pravo slobodno izabrati želi li biti tretirana kao manjina te kako pripadnici manjine ne smiju trpjeti štetne posljedice svog izbora.

Nadalje Konvencija propisuje zabranu diskriminacije i nužnost ostvarivanja načela jednakosti pred zakonom između manjina i većinskog pučanstva, kao i mogućnost ostvarivanja pravne zaštite istog opsega u područjima gospodarskog, društvenog, političkog i kulturnog života. Konvencija nameće i obvezu državama poduzimanja mjera radi održavanja i razvijanja kulture manjina te očuvanja bitnih sastavnica njihove samobitnosti, odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine, uz suzdržavanje od politike ili prakse asimilacije pripadnika manjina protiv njihove volje (u slučaju dodatnog interesa vidjeti tekst konvencije) – hrvatski pravni sustav komplementaran je sa svim elementima ove Konvencije. Čisto kao konstatacija, u sada važećem tekstu preambule Ustava, Republika Hrvatska se ustanovljava kao nacionalna država hrvatskog naroda i pripadnika dvadeset i dvije taksativno nabrojenih nacionalnih manjina, pri čemu nabrajanje završava izričajem “i svih drugih”.

Dakle, potrebno je ponovo istaknuti, kako Hrvatska, kao država, ispunjava apsolutno sve najviše međunarodno-pravne kriterije vezane uz domenu nacionalnih manjina. I to je vrlo pozitivno. No, niti jedan od međunarodnih ili navedenih domaćih temeljni dokumenata ne definira izborno pravo nacionalnih manjima u RH. Ta prava definiraju „Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski Sabor“ (ZIZHS) odnosno „Zakon o izboru vijeća i predstavnika nacionalnih manjina“ (ZIVPNM).

U njima RH jamči pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj ostvarenje prava na zastupljenost u Saboru na način da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo birati osam zastupnika po posebnom ključu (čl. 15 Ustava određuje jednakost manjina u pravima). Ovo se zove privilegirani položaj “posebnog biračkog prava” što je, nota bene, u kontradikciji s čl. 14/1 i čl 45. Ustava. Imajući navedeno u vidu, postavlja se pitanje, zašto se Hrvatska odlučila za model izdvojenog biranja pripadnika nacionalnih zajednica od ostatka korpusa hrvatskih birača te zašto Hrvatska, kao takva, ima jedan od najvećih broj manjinskih parlamentarnih zastupnika u svom Parlamentu od svih zemalja EU? Moguće je da će samo postavljanje ovog pitanja dovesti do raznih napada tipa; buđenje nacionalizma/šovinizma, povijesna revizija ili nekih sličnih parola, no ovdje se uopće ne radi o uskraćivanju manjinskih prava.

Ovdje se radi se o potrebi promjene zakonske regulative u cilju suspenzije mogućnosti manipulacije da se manjinskim glasovima izigrava volja većine hrvatskog biračkog tijela. I zato bi se, uz imperativnu potrebu otvaranja teme revizije kompletnog ZIZHS u Hrvatskoj, koji je kao takav nepošten u svezi cijelog niza elemenata (od definicije forme i broja izbornih jedinica, podilaženje interesu „velikih stranaka“ korištenjem D’hondtove metode, marginalizaciju hrvatske dijaspore itd.) trebalo povesti računa da se u budućem tekstu relevantnih zakona redefinira politička uloga manjina. I to ne iz razloga da im se na bilo koji način suspendira pravo sudjelovanja u političkom životu, nego da se u budućnosti onemogući situacija da se financijskim beneficijama isti „kupe“ od strane nekog budućeg političkog vladajućeg konstrukta u Republici Hrvatskoj.

Jer, vjerujem kako se možemo složiti da je „privilegirani položaj“ dobra i plemenita ideja dok se ne pretvori u „privilegiranu manipulaciju“.

Cijeli članakCijeli članak

Iznad svih – Hrvatska

19. ožujka 2023.

Analiza

Damir Katulić

Ako se naša aktualna vlast sa ičim posebno ponosi, onda je to pozicija Hrvatske u Europskoj Uniji. Pa se tako ističe kako smo ušli u „Shengenski sporazum“, uveli smo Euro, koristimo EU fondove itd. Sve u svemu, prikazuje se idealna slika, koja je posljedica, zna se, čije politike. No je li sve doista baš tako idealno? Kako bi ponudili odgovor na ovo pitanje vratimo se malo u prošlost.

Dana 01. srpnja sada već davne 2013. nakon procesa koji je trajao više od 10 godina, Republika Hrvatska je postala 28 punopravna članica Europske Unije. Bio je to jedan oblačni ponedjeljak, predsjednik RH tada je bio g. Josipović a premijer g. Milanović. Državljani hrvatske su prije pristupanja EU izašli na referendum kojem se, prema službenim rezultatima Državnog izbornog povjerenstva, tada odazvalo 43,51% hrvatskih birača, od čega je za ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju glasalo 66,27% dok ih je 33,13% bilo protiv.

Dakle, nakon što su EU pregovarači i međunarodna zajednica izmučili Hrvatsku dugogodišnjim pregovorima (neki bi zbog Haškog suda rekli i ucjenama – sjećate se gđe. Carle del Ponte?), hrvatski građani dali su, iako ne baš uvjerljivu, potporu ulasku Hrvatske u EU. Unatoč tome, mora se priznati kako je raspoloženje u narodu tada generalno ipak bilo pozitivno što se tiče EU iz razloga što je postojala nada da će samim ulaskom u EU život u RH postati bolji. I to u svakom smislu. Da će doći do viših primanja što će pak za posljedicu imati viši standard, da će vladavina prava postati dominantna što će rezultirati obračunom sa korupcijom, da će državni sustav postati funkcionalni i jeftiniji i još puno drugih nada i želja. Treba samo pročitati neke novinske članke iz tih vremena u kojima su aktualni političari najavljivali sretnu i vedriju budućnost za RH samim time što ćemo ući u EU.

Danas nakon gotovo 10 godina od tog ulaska, postavlja se pitanje, da li se ta obećavana sretna budućnost ostvarila?

Ovdje bi sada želio zastati i dati osobni komentar. Ja doista mislim da je ulazak u EU bio potreban i poželjan jer nebrojno puta se pokazalo da je bolje biti za stolom za kojim se donose odluke nego biti isključen iz tog procesa. To pravilo vrijedi svugdje pa tako i u međunarodnim odnosima. Dakle dilema da li je bilo dobro ući u EU ili ne za mene ne postoji. Odgovor je jednostavan – da. Naime, u ovim povijesnim okolnostima hrvatski nacionalni interesi mogu se ipak daleko bolje realizirati ako smo članica EU nego ako nismo. Što će pak donijeti budućnost, ostaje za vidjet.

Imajući navedeno u vidu, smatram kako ne treba postavljati izazov smislu ulaska Hrvatske u EU nego je pitanje na koje se traži relevantan odgovor ono vezano uz način na koji je RH iskoristila ovaj ulazak. Da li smo dakle mi doista iskoristili puni potencijal ovog članstva kako to voli prikazati aktualna vlast? Nažalost, bojim se da je odgovor na ovo pitanje – ne.

Ovdje analiza pozicije Hrvatske u EU i koristi koji smo imali od ulaska postaje kompleksna. S jedne strane mogu se komparirati vrijednosti koje se odnose isključivo na Republiku Hrvatsku na dan ulaska i danas. Pa su tako u domeni gospodarstva uobičajeni predmet interesa pokazatelji kao što su bruto društveni proizvod (BDP), zaposlenost, trendovi monetarne i fiskalne politike, budžet države itd. dok se u domeni društvenog razvoja mogu promatrati podatci kao što su opseg dostupne zdravstvene i socijalne zaštite stanovništva, pregled obrazovnog i znanstvenog sustava, stopa kriminala, nivo korupcije u društvu itd.

S druge strane, a paralelno sa nacionalnom analizom, postoji i ona u kojoj se Hrvatska može komparirati sa drugim članicama EU i nju je moguće provesti po svim navedenim nacionalnim kategorijama. I tu stvari postaju interesantne. Naime, nesporno je kako su neki gospodarski elementi, kao npr. društveni bruto proizvod Hrvatske, od ulaska zemlje u EU do danas narasli. Pa se tako prema službenim podatcima državnog zavoda za statistiku RH i Eurostata može iščitati kako je hrvatski BND 2013. ukupno iznosio 33,359 milijardi Eura (preračunato) što je tada bilo 10.426 Eura po glavi stanovnika dok je 2021. hrvatski BDP bio 67,386 milijardi Eura odnosno 17.240 Eura po glavi stanovnika. Dakle, barem statistički, standard hrvatskih građana je zadnjih 10 godina – bez obzira na inflaciju, realno rastao. No kada kompariramo BDP po glavi stanovnika za zemlje EU tijekom posljednjih 10 godina Hrvatska je uvjerljivo na začelju liste EU zemalja jedino ispred Rumunjske i Bugarske (tijekom 2022 nas je preskočila Rumunjska ali su iza nas sada Grčka i Bugarska). Bez da se u ovom tekstu ulazi u kompleksne ekonomske analize, hrvatskoj javnosti većinom je poznato kako je slična situacija i sa ostalim ekonomskim kategorijama (po iskorištenosti EU fondova smo trenutno na 15 mjestu što je ipak pomak na bolje od posljednjih godina kada smo i u ovoj kategoriji isto bili pri dnu ljestvice). Ova činjenica možda bilo i bila razumljiva pa donekle i prihvatljiva iz aspekta što je Hrvatska imala ogromne gospodarske i financijske gubitke u Domovinskom ratu, ali nikako se ne može objasniti činjenica da smo godinama na začelju po kategorijama koje nemaju veze sa gospodarstvom. Tako smo npr. tijekom 2022. bili na 18 mjestu u EU po slobodi medija (novinara), da smo po indeksu ekonomske slobode na 22 mjestu ali da smo, od nedavno, temeljem izvještaja Ureda europskog javnog tužiteljstva, u vrhu EU ljestvice po korupciji kada se gleda iznos pronevjerenih novaca iz EU fondova po glavi stanovnika. Dakle, barem smo u nečem izuzetno dobri.

Interesantno je kako se dakle neke kategorije članstva Hrvatske u EU guraju u prvi plan, no o nekima se većinom šuti. Zato kada se govori u Hrvatskoj u EU trebalo bi promatrati širu sliku.

Gdje smo to mi danas stvarno u odnosu na druge članice i što nas sputava da se brže i kvalitetnije razvijamo kao društvo. A ta javna rasprava danas, nažalost, gotovo da i ne postoji.

U međuvremenu, očito je kako je dio naših političara, koji su u kategoriji korupcije osvojili zavidne rezultate preuzeo slogan naših sportaša. Sada konačno i oni mogu reći: iznad svih – Hrvatska!

Cijeli članakCijeli članak

Zašto je udruga “HRVATSKO BILO” udruga, a ne stranka?

1. ožujka 2023.

O Udruzi

Damir Katulić

Dragi prijatelji,
s obzirom na početak aktivnosti „Udruge Hrvatsko Bilo“(HRB) na terenu, primijećeno je kako je jedan od češćih upita onaj vezan uz razloge zašto je HRB udruga a ne politička stranka. Ovim putem pokušat ćemo pojasniti razloge ovakve organizacijske odluke.

Poznato je kako je hrvatska politička scena od osnutka hrvatske države do danas bila svjedokom djelovanja preko 300 političkih stranaka. Od tog broja danas, u 10. sazivu Hrvatskog sabora, imamo 24 parlamentarnih te 136 aktivnih izvan parlamentarnih političkih stranaka. Vjerujemo kako će te se složiti da ova količina stranaka „pokriva“ sve ideološke pozicije koje su zamislive u domeni političkog razmišljanja i života.

Stoga se postavlja pitanje, koji je glavni motiv osnivanja nove političke stranke? Zar nije onda jednostavnije pridružiti se jednoj od postojećih koja ima kompatibilan svjetonazor osobi koja želi biti politički aktivna? Koja je to stvarna vrijednost neke nove stranke na hrvatskoj političkoj sceni?

Nažalost svjedoci smo da je u proteklih tridesetak godina dominantni motiv za sudjelovanje u političkom životu hrvatske bio – osobna korist. Čast izuzecima, no oni su doista manjina. Danas je apsolutno svima poznato kako su se preko stranaka privatizirale tvornice i firme, zarađivalo na lukrativnim namještenim poslovima sa državom, uzimale provizije, dogovarale investicije za povlaštene stranačke članove, namještala radna mjesta, stvarale karijere u državnim firmama i strukturama državne vlasti na svim nivoima itd. itd. Nažalost i aktualna stvarnost je takva da gotovo ne prođe dan bez neke nove političke afere iz sfere protuzakonitog stranačkog djelovanja.

U cijelom tom kolopletu osobnih i usko stranačkih interesa na hrvatskoj političkoj sceni postavlja se jedno jednostavno pitanje – a gdje je tu zapravo interes Republike Hrvatske i njezinih nestranačkih građana? Svi se u politici „kunu“ da rade u interesu države, drže ruku na srcu kad se izvodi himna, puna su im usta „plemenitih namjera“ i „svijetlih ciljeva“. No da li je tome doista tako ili se radi većinom o praznim frazama, demagogiji i moralnoj hipokriziji? Da li smo se mi u suštini doista odmakli od vremena kada je politika, tada jedne jedine stranke, određivala sudbinu svih ljudi bez obzira na njihov interes. Nismo li i danas u svojevrsnom jednopartijskom sustavu? Da li sadašnji politički subjekti doista mogu ponuditi rješenje za goruća pitanja u Hrvatskoj u trenutku kada cijene i inflacija rastu, demografske brojke su porazne, najproduktivniji ljudi se iseljavaju i zadnji smo po gotovo svim razvojnim i gospodarskim kategorijama u okviru EU?

Zbog svih ovih okolnosti i pitanja, prilikom osnivanja HRB ideja vodilja bila je da se pokuša nešto novo. A to novo je da se, bez obzira na političke preferencije, koncentriramo na probleme sa kojima se hrvatska suočava te da u sinergiji što je većeg broja mislećih ljudi pokušamo ponuditi rješenja. Naime, sve nas je manje, politički smo rascjepkani i podijeljeni unutar samih sebe do nivoa samodestrukcije društva, većina ljudi umorna je od politike i malodušje polako preuzima sve pogotovo mlade. Iz navedenih razloga, mi u HRB nadu vidimo u objedinjavanju. Istom onakvom kakvo je bilo i za vrijeme Domovinskog rata kada je postajala ideja i želja za samostalnom ali i socijalnom i pravednom Hrvatskom. Znamo da se taj stupanj jedinstva više teško može postići, ali i danas je Hrvatska u teškim trenutcima, a Hrvati su u teškim trenutcima najjači.

I upravo stoga, HRB je udruga jer nam forma udruge omogućava da povežemo široki krug ljudi kako po cijeloj Hrvatskoj tako i po cijelom svijetu gdje živi iseljena Hrvatska a da se pritom ne moramo opterećivati njihovom političkom prošlošću ili sadašnjošću nego samo dali se radi o patriotima koji mogu ponuditi neka rješenja naših brojnih problema. Jer pitanja kako što su npr. demografski trendovi, problemi vezani uz braniteljsku populaciju i dijasporu, politiziranje odnosno (ne)funkcioniranje državne uprave i javnih poduzeća, brojni gospodarski, poljoprivredni te razni drugi izazovi u biti nisu usko stranačke teme, nego generalni i složeni problemi na nacionalnom nivou.

A ako se u nekom trenutku susretnemo i sa inicijativom za političko djelovanje koja bi došla iz šireg kruga naših članova, vjerujem kako ćemo uz Vašu pomoć prijeći i „taj most“ kada dođemo do njega.

Cijeli članakCijeli članak