Autor: Max Križanić

Svjedočimo li potpunom gubitku nacionalnog elana i ponosa u narodu, posebno u mlađim generacijama koje bi trebale i morale biti nositelj pozitivnih promjena u društvu? Hoćemo li ikada uspjeti postići jedinstvo koje je ključ i pokretačka snaga svakog društva?

„Ustani i ostani“, ono što se najavljivalo kao velebni nacionalni skup ispao je, nažalost, debakl. Ovo „nažalost“ nije zbog Domovinskog pokreta koji je politički inicijator i organizator ovog događanja, već zbog ideje koja iza tog skupa stoji. „Ustani i ostani“ trebala bi biti univerzalna, nadpolitička poruka s kojom bi se morao poistovjetiti svaki Hrvat bez obzira na stranačke boje i ideološku pripadnost. Svakome Hrvatu u srcu i u genima bi moralo biti zapisano da ima dužnost ostati na svojoj zemlji, u svome domu i ustati protiv svake nepravde koja se društvu nanosi, jer to je jednostavno ljudski.

Upravo se iz tog razloga bojim da razlog polupraznih ulica Slavonskog Broda na skupu i malobrojne publike, većinom one zrele i starije životne dobi ne leži u Domovinskom pokretu kao inicijatoru i organizatoru. Mnogi se naslađuju nad neuspjehom DP-a jer je DP promašena priča, interesna skupina financirana krupnim kapitalom, radi povezanosti kontroverznog PPD-a i DP-a, radi unutarnjih raskola u stranci i slično i razloge za debakl nalaze upravo u gore navedenim stajalištima.

Međutim, bojim se da to nije slučaj jer kada bi to uistinu bio slučaj to bi bio pokazatelj političke principijelnosti hrvatskoga naroda. Ne ulazeći u istinitost gore navedenih tvrdnji, ičije političke preferencije niti moralnu ispravnost bilo kojeg aktera na domaćoj političkoj sceni možemo jasno zaključiti da Hrvati nisu baš politički principijelan ili, čak bih se usudio reći, politički pismen narod.

Da smo politički pismen narod, na vlasti nam ne bi bila koalicija HDZ-a i SDSS-a, dvaju stranaka od kojih je jednu osnovao Franjo Tuđman, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga u vremenu slavne pobjede u obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, a drugu je osnovao osuđeni ratni zločinac Goran Hadžić. Otprilike bi to bilo kao koalicija Ante Pavelića i Josipa Broza Tita. Međutim, mnogi hrvatski branitelji i danas podržavaju HDZ, kao da je riječ o onome iz devedesetih, pa samim time podržavaju i Milorada Pupovca, Draganu Jeckov, Anju Šimpragu, Vojislava Stanimirovića i druge dok sami sebe tješe kako glasaju za Tuđmana i njegov HDZ.

Da smo politički pismen narod ne bi se vojska (pitanje koliko brojna, ali svejedno) fanova Hrvoja Zekanovića preko noći, od najžešćih kritičara „hrvatsko-srpske trgovačke koalicije“ pretvorili u stup obrane iste te koalicije. Ne bi u saboru jedan hrvatski branitelj napadao drugoga pritom braneći velikosrpske pamflete jer je to, valjda, u interesu stranke, a bome niti HDZ ne bi bio na vlasti većinu vremena, s obzirom na skandale, korupcijske afere, uhićivane ministre, prevrate u stranci i pravomoćne presude.

U konačnici, ne bi narod koji je zemlju krvavo izborio u Domovinskom ratu, da je politički pismen, početkom stoljeća na vlast doveo Partiju koja je samo deset godina prije demonstrativno napustila Sabor jer su bili protiv glasovanja o samostalnoj Hrvatskoj, niti bi za pravnu i političku sljednicu SKH glasali oni koje je režim SKH proganjao, kao što ni predsjednik statistički najgore Vlade u povijesti moderne RH ne bi nekoliko godina kasnije, nakon poslovne propasti, postao predsjednik države izabran plebiscitarno.

Iz gore navedenih razloga ne vjerujem kako je iznimno mali broj ljudi na skupu „Ustani i ostani“ bio posljedica nečega što ljudi politički zamjeraju DP-u, jer pokazalo se da je politička pamet u Hrvata, nažalost, vrlo kratkog roka trajanja. Bojim se da ljudi nisu došli jer ih jednostavno nije briga, a to je zastrašujuće.

Zastrašujuć je nedostatak interesa mladih za ključne probleme u društvu, a pogubna demografska slika je problem broj jedan, uz korupciju i svatko tko ukazuje na taj problem morao bi oko sebe okupiti značajno veći broj ljudi. Na kraju, na  skupu o kojemu je ovdje riječ nastupali TRAM 11, koji je prije samo nekoliko godina u rekordnom roku rasprodao veliku dvoranu Doma sportova, a čiji je najnoviji album među najprodavanijim u Hrvatskoj, Tiho Orlić kojega jako dobro poznaju svi fanovi Marka Perkovića Thompsona i čije solo pjesme broje milijunske preglede, Opća opasnost, najpopularniji hrvatski rock bend, uz Thompsona čiji su nastupi uvijek i svugdje rasprodani. A uz sve to, začinjeno vrlo važnom i za društvo bitnom porukom okupilo je do 2.500 ljudi, prema procjeni policije kojoj ne moramo 100% vjerovati, ali snimke polupraznog Korza iz zraka (sunčanom subotom poslijepodne) govore više od tisuću riječi.

Sjetimo se nekih većih prosvjeda i okupljanja u našoj povijesti, prosvjed za Radio 101, prosvjedi podrške generalima, prosvjed vezan uz reformu školstva, prosvjed protiv COVID-mjera, prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, prosvjed podrške braniteljima, „facebook prosvjedi“ iz kojih je nastao Živi zid…Svi su ti prosvjedi okupljali velike mase ljudi, a sa stopostotnom sigurnošću može se reći kako se nisu svi prisutni slagali sa svim govornicima i svim porukama, ali vidio se među ljudima žar i odlučnost za promjene u društvu u onom smjeru za koji oni smatraju da je bolji za Hrvatsku. „Ustani i ostani“ svojom komornom atmosferom i govorima prikladnijim za komemorativno okupljanje, bez poziva na akciju i buđenja iskre prkosa i ponosa, pokazao je bezvoljnost, bezličnost i nezainteresiranost što se najbolje očituje brojem posjetitelja tog skupa.

Zluradost pojedinih krugova na desnici radi organizacijskog neuspjeha zapravo čini štetu svakom budućem nastojanju pokretanja stvarnih promjena na ispravnim i moralnim temeljima, ako to ovdje već nije bio slučaj, jer će svakome u glavi zvoniti desetak ljudi koji su u Slavonskom Brodu vikali „Dosta je“, dok su ostali nezainteresirano promatrali i čekali koncert i pred očima će im biti prazne ulice i potpuno prohodan Korzo tamo gdje se očekivalo da će se okupiti deseci tisuća.

Na nama je stoga da jasno pokažemo, prvenstveno mladoj generaciji Hrvata, da ima smisla boriti se, da ima nade za bolju Hrvatsku kakvu je svi sanjamo i da postoje ljudi koji su spremni biti uistinu prvi među jednakima i raditi časno za dobrobit naše domovine. Vrijeme je da se svi zajedno ujedinimo oko onoga što bi svima nama morala biti nulta točka, pravedna, poštena i prosperitetna Hrvatska, na zdravim temeljima, moralno i čista obraza!

Svojim primjerom moramo i pokazat ćemo da je moguće probuditi ovo uspavano bilo hrvatskog naroda i zajedno ćemo od Lijepe Naše napraviti čudo! Ja u to vjerujem, a siguran sam da među čitateljima postoje ljudi koji u to također vjeruju i koji sanjaju taj isti san! Vođeni mišlju o boljoj i pravednijoj Hrvatskoj zatomimo naše suštinski nebitne razlike, probudimo se i pokrenimo se za spas jedine nam domovine!

Umjesto „Hej, umorna zemljo izmučena, ima li još tko umrijeti za te?“, zajedno zapjevajmo „A sad nova loza raste, vratile se kući laste!“

Cijeli članakCijeli članak

Tijekom godina, napisao sam čitav niz tekstova, analiza društvene situacije i nikada se nisam imao potrebu posebno osobno isticati jer smatram da u cijeloj toj priči nisam bitan ja osobno, već korist našeg naroda i domovine. No, ovaj tekst želim započeti kratkim predstavljanjem jer želim motivirati i svojim primjerom pokazati koliko je važan bilo kakav oblik društvenog angažmana.

Moje ime je Max Križanić, imam 25 godina i dopredsjednik sam udruge HRVATSKO BILO. Po zanimanju sam magistar informacijskih znanosti, rođen sam i živim u Kutini. Po završetku fakulteta u Zagrebu, vratio sam se, za razliku od ogromne većine moje generacije, u svoj rodni grad. Unatoč tome što svi govore kako Kutina nema perspektivu, kako ovdje nema posla, vratio sam se, pokrenuo vlastitu tvrtku, svojim radom i trudom izborio sam se za poziciju da svojim znanjem i zalaganjem mogu nešto postići i potaknuti pozitivne društvene promjene.

Nikada nisam bio član niti jedne političke stranke, što vrijedi i za cijelu moju obitelj.

Zašto ovakav uvod? Kao dopredsjednik udruge, zadužen za pitanja mladih, još sam se jednom uvjerio koliko je teško mlade motivirati na društveni angažman bilo kakve vrste. Pa čak i na članstvo u udruzi koje ne iziskuje ništa drugo, nego onoliko slobodnog vremena koliko je potrebno da svatko iznese neku svoju ideju, bilo porukom ili pozivom i simboličnu godišnju članarinu. “Izgovor” je uvijek isti:
a) “Nema smisla ništa pokušavati, kad ništa ne možemo promijeniti.”
b) “Aktivirat ću se kada se zaposlim i sredim si život, ako se aktiviram ranije, neću se moći zaposliti zbog politike.”
c) “Nema se smisla time opterećivati, jednom se živi, idemo se napit’ i sve će biti dobro.”

Izgovorom pod c) se nema uopće smisla baviti pa ću ovdje pokušati kroz nekoliko svakodnevnih prilika u 4 točke dati razlog zašto se upravo mladi moraju aktivirati i pokazati kako ni izgovor pod a) ni pod b) zapravo i nemaju puno smisla.

1. Mladi su najveća pokretačka snaga svakog društva – ako ne možemo dok smo mladi, kada možemo!?

Ne kaže se bez razloga da na mladima svijet ostaje. Mladim se ljudima najlakše društveno aktivirati iz nekoliko razloga:

1. Mladi još nisu izgubili entuzijazam i nisu izgorjeli – najveća odlika djece je da djeca vide samo dobro u ljudima, da maštaju i da sanjaju. S godinama i raznim životnim problemima to se dijete u svakom čovjeku, nažalost, postupno stišava, a dok smo još mladi i dalje sanjamo i dalje imamo neke svoje ideale, makar i nerealne, a uz sve to u najvećoj smo fizičkoj snazi i sposobni smo raditi na ostvarenju svojih snova i po 16 sati na dan, ako zaista nešto želimo, što više starimo, fizički sve teže podnosimo svaki stres i napor.
2. Mladi nisu opterećeni životnim problemima – većina mladih u našem društvu ima sreću da iza njih još uvijek stoje njihovi roditelji, njihove obitelji koji im pokrivaju i dio troškova i rješavaju dio svakodnevnih problema i obveza za njih. To je jasno vidljivo po tome koliko mladi novca i vremena tjedno troše na izlaske i koliko se to s vremenom smanjuje kod većine, dakle, dok smo mladi, na raspolaganju nam je najviše slobodnog vremena i možemo najviše trošiti na to slobodno vrijeme, a kada bismo samo malo vremena od izlazaka uložili u neki oblik društvenog angažmana, već bismo napravili puno.
3. Mladi uglavnom još nisu zasnovali vlastitu obitelj – Hrvatsko društvo more demografski problemi često i zato što se obitelji zasnivaju kasno i djeca se dobivaju kasno što je problem za demografiju, no zapravo je poticajno za društveni angažman. Kada stigne dijete, to zahtijeva svu pažnju svijeta i svo slobodno vrijeme i iziskuje puno energije. Također zasnivanje obitelji sa sobom najčešće povlači i neke druge troškove, poput kupovine većeg automobila, rješavanja stambenog pitanja, na red dolaze krediti i tada se vrlo teško posvetiti rješavanju bilo kojeg problema, osim vlastitih obiteljskih problema.

Upravo ta kombinacija fizičke snage i potentnosti, idealizma i tog “dječačkog” duha u nama u kombinaciji s elanom, entuzijazmom i slobodnim vremenom je idealna kombinacija za pokušaj promjene društva na bolje!

2. Ukazivanjem na probleme, udruživanjem i rješavanjem problema društva, rješavamo i svoje vlastite probleme!

Najveći razlog iseljavanja u drugi grad / državu je taj što je negdje drugdje društvo uređenije i onda mladi najčešće razmišljaju na način: “Zašto bih se ovdje mučio/mučila kada je negdje drugdje jednostavno bolje?” – i to je pitanje potpuno legitimno i logično no u tu jednadžbu treba uvesti još jedan faktor. Naveo sam ranije primjer osnivanja obitelji. Tko želi osnovati obitelj u neuređenom društvu, to nema smisla. Upravo tako obitelji nisu htjeli zasnivati neki drugi mladi prije 10/20/30/50 godina u nekim drugim društvima, uzeli su stvar u svoje ruke i društvo uredili!

Odlaskom u inozemstvo, riješili smo problem sebe i svoje obitelji (i to samo, jedino i isključivo ako uspijemo u inozemstvu), a kada bismo se udružili da zajedno pokušamo riješiti probleme našeg društva, riješili bismo i svoje probleme i probleme budućih generacija i posljedično, probleme cijele domovine! Neka svatko od nas mladih, pogotovo mi koji još nismo zasnovali svoju obitelj pokuša zamisliti sebe kako svome sinu ili kćeri priča kako je nekad ovdje bilo loše, ali onda su se mama i tata u svojoj sredini udružili sa svojim prijateljima i počeli ukazivati na probleme, aktivirali su se i s vremenom su se problemi riješili tako da to dijete ima priliku odrastati u onakvim uvjetima kakve mi danas sanjamo. Vjerujem da se vrlo jednostavno može zamisliti ponos i sreću djeteta što ima takvu mamu i tatu!

3. Nitko od nas sam ne može ništa, a nas “samih” koji bi nešto mijenjali u Hrvatskoj ima dva milijuna, zamislite samo tu snagu!

Najbolji primjer za ilustraciju ove tvrdnje je doček naših Vatrenih nakon veličanstvenog srebra u Rusiji 2018. godine! 500.000 mladih (i malo starijih) kao jedan su pjevali, slavili se, veselili se, svi kao jedan, svi u isti glas. Sjetite se te ogromne količine pozitivne energije, pozitivnog naboja i ponosa! Lako je stvoriti negativnu društvenu klimu kada smo toliko razjedinjeni, ali nije tako teško ujediniti se jer svi znamo koji su naši problemi, nemamo isti pristup rješavanju problema, neka svatko ponudi svoje rješenje, no samo je bitno da ne dignemo ruke od svega, jer nitko ne može ignorirati snagu nekoliko stotina tisuća mladih koji traže neku promjenu u društvu! Ne postoji takva vlast, takav kriminal, takva korupcija koja može zaustaviti stotine tisuća mladih koji žele neko bolje društvo!

4. Nikada se nije bilo lakše aktivirati nego danas, a posebno ako situaciju danas usporedimo s devedesetim godinama prošlog stoljeća

U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća studenti su digli glas u vremenu Hrvatskog proljeća. U jednu ruku situacija je bila slična kao danas, ljudi su relativno loše živjeli, gospodarska situacija je bila loša, tadašnja vlast mnogima nije odgovarala i mnogi ljudi su se iseljavali jer svoju budućnost nisu vidjeli u Hrvatskoj. Možemo se složiti da je ta situacija slična današnjoj, uz značajne razlike. Vlast je tada bila totalitarna i komunistički režim se s protivnicima brutalno obračunavao, čak ih i ubijao. Također, nije bilo društvenih mreža, mobitela, komunikacija i međusobno povezivanje je bilo nemjerljivo teže nego danas.

Tada su se studenti udružili i digli svoj glas, a mi smo danas vrlo, vrlo pasivni u vremenu kada nas nitko neće zatvoriti niti ubiti zbog kritike vlasti i kada se putem društvenih mreža možemo u nekoliko klikova povezati s našim istomišljenicima ne samo iz drugog grada već iz cijelog svijeta. Imamo li pravo na takav pristup?

Imamo li pravo okrenuti leđa snovima onih koji su devedesetih bili naših godina, ali za razliku od nas probleme nisu morali riješiti tako da jednom tjedno organiziraju online meet na zoomu ili skypeu, već su svojim tijelima morali stati pred metke, bombe i tenkove! Od sloma herojske obrane Vukovara, kada se mnogima činilo da nema izlaza, do veličanstvene Oluje u kojoj smo časno i ponosno pobijedili u ratu i napokon oslobodili voljenu domovinu prošlo je manje od 4 godine. Stvari su se preokrenule za 180 stupnjeva u 4 godine u milijun puta težim uvjetima. Naši su očevi i djedovi stvorili ovu našu Hrvatsku gotovo goloruki nasuprot jakoj vojnoj sili, počeli su od nule.

Mi danas imamo jake i čvrste temelje koje su oni udarili za nas, na nama je da na tim temeljima izgradimo Hrvatsku po mjeri svakoga od nas! Možda nećemo uspjeti u 4 godine, možda nećemo ni u 10 godina, ali ako ništa ni ne pokušamo, moramo se zapitati hoćemo li sutra moći ponosno pogledati u oči vlastitom djetetu i pogledati sebe u zrcalo.

Mnogi će možda i moći, no ja za sebe znam da ne bih mogao, zato sam odlučio pokušati napraviti nešto za dobrobit čitavog društva. Ako sam išta naučio, to je da političari u 95% slučajeva ne rade u našem interesu, zato stvari moramo uzeti u svoje ruke, a što nas je više, to je svakome od nas lakše nositi dio tog tereta. Stoga vas sve pozivam da nam se pridružite i da idemo zajedno nešto napraviti i pomoći našoj Hrvatskoj, jer tako najbolje pomažemo sami sebi i svojim najmilijima!

Cijeli članakCijeli članak