Ako se naša aktualna vlast sa ičim posebno ponosi, onda je to pozicija Hrvatske u Europskoj Uniji. Pa se tako ističe kako smo ušli u „Shengenski sporazum“, uveli smo Euro, koristimo EU fondove itd. Sve u svemu, prikazuje se idealna slika, koja je posljedica, zna se, čije politike. No je li sve doista baš tako idealno? Kako bi ponudili odgovor na ovo pitanje vratimo se malo u prošlost.
Dana 01. srpnja sada već davne 2013. nakon procesa koji je trajao više od 10 godina, Republika Hrvatska je postala 28 punopravna članica Europske Unije. Bio je to jedan oblačni ponedjeljak, predsjednik RH tada je bio g. Josipović a premijer g. Milanović. Državljani hrvatske su prije pristupanja EU izašli na referendum kojem se, prema službenim rezultatima Državnog izbornog povjerenstva, tada odazvalo 43,51% hrvatskih birača, od čega je za ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju glasalo 66,27% dok ih je 33,13% bilo protiv.
Dakle, nakon što su EU pregovarači i međunarodna zajednica izmučili Hrvatsku dugogodišnjim pregovorima (neki bi zbog Haškog suda rekli i ucjenama – sjećate se gđe. Carle del Ponte?), hrvatski građani dali su, iako ne baš uvjerljivu, potporu ulasku Hrvatske u EU. Unatoč tome, mora se priznati kako je raspoloženje u narodu tada generalno ipak bilo pozitivno što se tiče EU iz razloga što je postojala nada da će samim ulaskom u EU život u RH postati bolji. I to u svakom smislu. Da će doći do viših primanja što će pak za posljedicu imati viši standard, da će vladavina prava postati dominantna što će rezultirati obračunom sa korupcijom, da će državni sustav postati funkcionalni i jeftiniji i još puno drugih nada i želja. Treba samo pročitati neke novinske članke iz tih vremena u kojima su aktualni političari najavljivali sretnu i vedriju budućnost za RH samim time što ćemo ući u EU.
Danas nakon gotovo 10 godina od tog ulaska, postavlja se pitanje, da li se ta obećavana sretna budućnost ostvarila?
Ovdje bi sada želio zastati i dati osobni komentar. Ja doista mislim da je ulazak u EU bio potreban i poželjan jer nebrojno puta se pokazalo da je bolje biti za stolom za kojim se donose odluke nego biti isključen iz tog procesa. To pravilo vrijedi svugdje pa tako i u međunarodnim odnosima. Dakle dilema da li je bilo dobro ući u EU ili ne za mene ne postoji. Odgovor je jednostavan – da. Naime, u ovim povijesnim okolnostima hrvatski nacionalni interesi mogu se ipak daleko bolje realizirati ako smo članica EU nego ako nismo. Što će pak donijeti budućnost, ostaje za vidjet.
Imajući navedeno u vidu, smatram kako ne treba postavljati izazov smislu ulaska Hrvatske u EU nego je pitanje na koje se traži relevantan odgovor ono vezano uz način na koji je RH iskoristila ovaj ulazak. Da li smo dakle mi doista iskoristili puni potencijal ovog članstva kako to voli prikazati aktualna vlast? Nažalost, bojim se da je odgovor na ovo pitanje – ne.
Ovdje analiza pozicije Hrvatske u EU i koristi koji smo imali od ulaska postaje kompleksna. S jedne strane mogu se komparirati vrijednosti koje se odnose isključivo na Republiku Hrvatsku na dan ulaska i danas. Pa su tako u domeni gospodarstva uobičajeni predmet interesa pokazatelji kao što su bruto društveni proizvod (BDP), zaposlenost, trendovi monetarne i fiskalne politike, budžet države itd. dok se u domeni društvenog razvoja mogu promatrati podatci kao što su opseg dostupne zdravstvene i socijalne zaštite stanovništva, pregled obrazovnog i znanstvenog sustava, stopa kriminala, nivo korupcije u društvu itd.
S druge strane, a paralelno sa nacionalnom analizom, postoji i ona u kojoj se Hrvatska može komparirati sa drugim članicama EU i nju je moguće provesti po svim navedenim nacionalnim kategorijama. I tu stvari postaju interesantne. Naime, nesporno je kako su neki gospodarski elementi, kao npr. društveni bruto proizvod Hrvatske, od ulaska zemlje u EU do danas narasli. Pa se tako prema službenim podatcima državnog zavoda za statistiku RH i Eurostata može iščitati kako je hrvatski BND 2013. ukupno iznosio 33,359 milijardi Eura (preračunato) što je tada bilo 10.426 Eura po glavi stanovnika dok je 2021. hrvatski BDP bio 67,386 milijardi Eura odnosno 17.240 Eura po glavi stanovnika. Dakle, barem statistički, standard hrvatskih građana je zadnjih 10 godina – bez obzira na inflaciju, realno rastao. No kada kompariramo BDP po glavi stanovnika za zemlje EU tijekom posljednjih 10 godina Hrvatska je uvjerljivo na začelju liste EU zemalja jedino ispred Rumunjske i Bugarske (tijekom 2022 nas je preskočila Rumunjska ali su iza nas sada Grčka i Bugarska). Bez da se u ovom tekstu ulazi u kompleksne ekonomske analize, hrvatskoj javnosti većinom je poznato kako je slična situacija i sa ostalim ekonomskim kategorijama (po iskorištenosti EU fondova smo trenutno na 15 mjestu što je ipak pomak na bolje od posljednjih godina kada smo i u ovoj kategoriji isto bili pri dnu ljestvice). Ova činjenica možda bilo i bila razumljiva pa donekle i prihvatljiva iz aspekta što je Hrvatska imala ogromne gospodarske i financijske gubitke u Domovinskom ratu, ali nikako se ne može objasniti činjenica da smo godinama na začelju po kategorijama koje nemaju veze sa gospodarstvom. Tako smo npr. tijekom 2022. bili na 18 mjestu u EU po slobodi medija (novinara), da smo po indeksu ekonomske slobode na 22 mjestu ali da smo, od nedavno, temeljem izvještaja Ureda europskog javnog tužiteljstva, u vrhu EU ljestvice po korupciji kada se gleda iznos pronevjerenih novaca iz EU fondova po glavi stanovnika. Dakle, barem smo u nečem izuzetno dobri.
Interesantno je kako se dakle neke kategorije članstva Hrvatske u EU guraju u prvi plan, no o nekima se većinom šuti. Zato kada se govori u Hrvatskoj u EU trebalo bi promatrati širu sliku.
Gdje smo to mi danas stvarno u odnosu na druge članice i što nas sputava da se brže i kvalitetnije razvijamo kao društvo. A ta javna rasprava danas, nažalost, gotovo da i ne postoji.
U međuvremenu, očito je kako je dio naših političara, koji su u kategoriji korupcije osvojili zavidne rezultate preuzeo slogan naših sportaša. Sada konačno i oni mogu reći: iznad svih – Hrvatska!
Cijeli članakCijeli članak